Oprost
Nedavno me je jos jedna osoba molila za oprost. Pokajala se i trazila da joj oprostim. Cijenim kad ljudi priznaju greske i cijenim kad se iskreno kaju, ali mi je nekad to sve jako smijesno. Pocinjem se osjecati kao kakav svecenik koji najprije saslusa grijehe, pa onda «udjeli» dvije-tri Zdravo Marije i gotovo. Jos kad se ti njihovi «grijesi» ne ticu mene licno, bude mi stvarno sve to i suvise glupo. Kod nekih osoba imam osjecaj da im samo trebaju te molitve i kad ih izmole da ce se ponovo vratiti na staro. Kod drugih, opet, imam osjecaj da njih ni te Zdravo Marije, odnosno moj nekakav oprost, nece osloboditi tog nekog osjecaja krivice.
Znam da se covjek cijeni po onom koliko moze oprostiti, ali isto tako smatram da niko od nas nije nevin da bi mogao da izigrava nekog Sveca koji oprasta. Oprosticu, svaki put, svjesna da nisam bolja od njih, ali i svjesna cinjenice da ako ne oprostim cu biti gora od njih. Jer nevjerovatno je samo kako pokajnik u tom trenutku postaje jaci i bolji od nas od kojih trazi oprost. On priznaje, mi i dalje grijesimo do trenutka kada cemo i sami moliti za neciji oprost.
Vrlo rijetko cu traziti oprost. Samo onda kad ne vidim drugi izlaz iz svega. Ali trazicu.
Preponosna da molim za oprost, preslaba da oprastam, opet cu to iznova uciniti.
